Kako su sportisti prećutno postali moderni robovi

Kada je pred početak Svjetskog prvenstva 2002. ljekar francuske reprezentacije rekao da nikada u životu nije vidio umornije i potrošenije fudbalere na početku priprema za Mundijal, niko nije ni pomislio da će narednih godina najveću bitku igrači voditi sa nevidljivim protivnikom – vremenom potrebnim za odmor.

Taj događaj ostao je interna stvar “trikolora” i nije imao velik medijski odjek, jer ni specijalizovanih medija nije bilo u mjeri kao danas, a da ne pričamo o društvenim mrežama. Međutim, postepeno je sve učestalije počelo da se govori o premorenosti sportista, odnosno njihovoj fizičkoj i psihološkoj potrošenosti tokom sve dužih sezona.

Taj period s pravom se može nazvati početkom ere modernih gladijatora. Ulaganjem velike količine novčanih sredstava sport je doživio nevjerovatnu transformaciju. Same utakmice postale su mnogo više od viteškog takmičenja, a pojedini sportovi i takmičenja sve više liče na šou-tajm. Publika je željna spektakla svake večeri, odnosno da svoje ljubimce vidi u najboljem svjetlu, jer su za to platili ulaznicu, dok pri tome najviše ispaštaju akteri, odnosno sportisti. Iako je većina njih basnoslovno plaćena, teško im je uvijek davati maksimum zbog psihofizičkog opterećenja.

Veliki broj utakmica u rukama i nogama nemaju samo oni iz najkvalitetnijih evropskih liga, već ih ima i u komšiluku. Jedan primjer je Igokea, koja je prošle sezone odigrala 28 utakmica u ABA ligi, 14 u FIBA Ligi šampiona, deset u Ligi za prvaka BiH, dvije u Kupu BiH i dvije u Kupu Republike Srpske.

– Odigrali smo 61 utakmicu, što je zaista previše. Tome treba dodati testiranja pred svaki meč, putovanja koja se mjere u desetinama hiljada kilometara i sve zabrane zbog pandemije. Samo mi znamo koliko je teško bilo izdržati sve. Igrači su potrošeni do kraja. Darko Talić je obavio sve treninge i odigrao sve utakmice, dok sam Marka Jošila oslobodio obaveza na samo jednom meču. Zamislite samo šta bi bilo da smo morali igrati i Ligu BiH od samog početka, kao su pojedinci htjeli da nam nametnu. Svi pričaju o zdravlju igrača, a svjesno rade protiv toga – pogodio je u centar trener Igokee Dragan Bajić.

I upravo tako krovne evropske i svjetske federacije kao jeftini politički pamflet koriste floskulu da je zdravlje na prvom mjestu, a iz godine u godinu osnivaju nova takmičenja ili ih šire te produžavaju sezone.

Aleksandrovčani su u polufinalu ABA lige izgubili od Crvene zvezde, koja je sezonu završila sa 77 utakmica, u periodu od 1. oktobra do 13. juna. Neki momci su odmah sutradan spakovali kofere i otišli na odmor, a Ognjen Dobrić i Dejan Davidovac, kao i Igokein Dalibor Ilić, uveliko se sa reprezentacijom Srbije pripremaju za olimpijske kvalifikacije. Enormno veliki broj mečeva ostavlja teške posljedice na tijelu sportista pa pune ruke posla tokom cijele godine imaju ljekari i fizioterapeuti. S pravom se kaže da se vrhunski sportisti više druže sa medicinskim radnicima nego sa članovima svojih porodica.

– Tokom posljednjih godina broj utakmica je drastično povećan, samim tim i napor kod svih sportista, što je neprihvatljivo za mlade ljude. To je mnogo izraženo u košarci, gdje naši igrači nemaju uslove za trening, kao recimo u NBA ligi. Tamo treniraju svega 60 minuta dnevno, dok se kod nas više trenira, a manje pridaje značaj oporavku. Upravno zbog toga javlja se veliki zamor mišića pa je organizmu potrebno od 36 do 48 sati da bi se regenerisao. Ako se organizam ne oporavi, dešavaju se povrede pa tako na kraju sezone imate mnogo upala Ahilovih tetiva, primicača, mišića natkoljenice ili skakačkih koljena, koje je mnogo teže liječiti nego neka nagnječenja – izjavio je specijalista ortopedske hirurgije Aleksandar Jakovljević.

U uslovima dugačkih putovanja i čestih utakmica sa malo treninga teško je održati formu sportista na najvišem nivou. Pri tome treba imati na umu da bogatiji evropski klubovi na raspolaganju imaju čarter letove, za razliku od ekipa sa ovih prostora, koje putuju redovnim linijama, dok o fizioterapeutima, hladnim kupkama ili hiperbaričnim komorama mogu samo da maštaju.

– Svi najbolji klubovi odavno igraju u ritmu srijeda-subota, tako da nema mnogo ili uopšte nema vremena za oporavak. Igrači dosta vremena provode u putovanju, što nama kondicionim trenerima ostavlja malo vremena za djelovanje. Pri tome nisu svi igrači isti, za svakoga je potrebno prilagoditi plan rada. Zato kondicioni trener mora da ima odličnu komunikaciju sa glavnim trenerom. Napor koji se javlja ostavlja velike posljedice pa nerijetko stižu povrede i pored svih mjera predostrožnosti koje kondicioni treneri preduzimaju. Jednostavno nema pomoći kada dođe do zamora materijala – podvlači kondicioni trener RK Nenad Rađević te dodaje da su adekvatna ishrana i odmor najbitniji za oporavak.

Nehumano sve preko 50 mečeva

Iz dugogodišnjeg iskustva zna se da jedna utakmica sedmično ne predstavlja veliki napor, a sve preko dvije u tom razmaku prelazi granice i postaje nehumano.

– Moguće je brojnim parametrima odrediti koliko je organizam iscrpljen i jedan od njih je mjerenje enzima kreatin kinaze. Ukoliko je rezultat visok, onda imamo veliki problem pa na osnovu njega planiramo koliko je vremena potrebno za oporavak. Optimalan broj utakmica tokom sezone je 40, a maksimalan 50. Sve preko toga je prenaporno. U klubovima sa naših prostora povrede dolaze zbog velikog broja utakmica, malih rostera, kao i nepostojanja adekvatnih medicinskih službi. Teško je očekivati da rukovodioci klubova poslušaju riječ struke, jer one koji nešto kažu o tome obično otjeraju. U principu strukovni savezi bi trebalo da to riješe – naglasio je Jakovljević.

Glas Srpske