Kada je poslije završene osnovne škole otišao kod sestre na raspust u švedski grad Boros Nemanja Miljanović nije ni slutio da će samo deset godina kasnije zatresti mrežu Real Madrida i tada jednog od najboljih golmana svijeta Nijemca Bode Ilgnera.
Od ljeta 1986. pa do ljeta 1996. godine mnogo toga se izdešavalo u životu mladića iz Pribinića kod Teslića, a naredne dvije i po decenije pamtiće po mnogo lijepim, ali i mnogo ružnim stvarima, koje mu je život priredio.
– Kada god su dolazili na godišnje odmor sada na žalost moja pokojna sestra Slavica i njena porodica pričali su mnogo lijepih stvari o Švedskoj, tako da sam imao predivnu sliku o ovoj skandinavskoj zemlji. Zbog toga se nijednog trenutka nisam dvoumio. Prihvatio sam njen poziv da ostanem i tamo sam nastavio srednju školu. Tada nije bilo nikakvih problema da se dobiju dokumenti za boravak, jer je mnogo ljudi iz tadašnje Jugoslavije radilo u Švedskoj – počeo je zanimljivu životnu priču Miljanović za “Glas Srpske”
Prije odlaska na sjever Evrope trenirao je fudbal u teslićkom Proleteru i prve fudbalske vještine naučio na stadionu “Radolinka”.
– U to vrijeme nekako draži mi je bio mali fudbal, ali sam trenirao i ovaj. Međutim, po dolasku u Švedsku prvi mi je zadatak bio da dobro savladam jezik. Poslije godinu kada sam sa njim solidno ovladao pitao sam učitelja, koji su ovdje najbolji klubovi, a om mi je odgovorio da imaju dva: Elfsborg i Norbi. Prvi je bio uglavnom član švedske elite, dok je drugi bio niželigaš. Rekao sam da želim u Elfsborg, a on se nasmijao rekavši da imam visoke ambicije, ali me je odveo na probu. Bilo je to tokom zime, igrao se mali fudbal, pružio sam dobru partiju i ostao sam da treniram – nastavio je Miljanović.
Tada je fudbal u Švedskoj bio poluamaterski.
– Većina fudbalera je radila ili studirala prijepodne, a poslijepodne su dolazili na treninge. Međutim, i tada su imali sjajnu infrastrukturu. Geteborg je tada bio najbolji klub i gotovo redovan učesnik Kupa evropskih šampiona, ali i u njemu je većina igrača tada bila na poluamaterskom nivou. Od tada su mnogo odskočili, prvenstveno po pitanju profesionalizma i kvaliteta fudbala, koji je u vrijeme kada sam počinjao bio mnogo humaniji nego danas – istakao je Miljanović.
Njegov uspon na “zelenom terenu” bio je strelovit.
– Vrlo brzo sam napredovao i već sa 18 godina sam počeo da igram za prvi tim Elfsborga. Kada smo se vratili u najviši rang Švedske bilo je dosta ponuda iz Italije i Španije da promijenim sredinu, ali se nisam odmah odlučio na taj korak, već sam to uradio tek sa 25 godina – rekao je nekadašnji ofanzivni vezni fudbaler, koji je često znao da igra i na poziciji špica, ali i krilnog napadača.
Odlazak u Španiju
Za razliku od današnjeg modernog fudbala u kome menadžeri imaju veliki uticaj na transfere igrača, krajem 20. vijeka to nije bio slučaj, bar na sjeveru Evrope.
– Tada su u Švedskoj bila samo dva registrovana menadžera, a moj odlazak u Španiju desio se preko jednog posrednika, koji me je odveo u Herkules, koji je te sezone ušao u najviši rang. Tada je Španija bila prava meka pogotovo za Brazilce i fudbalere sa prostora bivše Jugoslavije – nastavio je Miljanović.
Ostaće upamćeno da je jedan od rijetkih fudbalera, koji je zatresao mrežu slavnog “kraljevskog kluba”.
– “Hoze Riko Perez” u Alikanteu te sezone bio je stalno ispunjen do posljednjeg mjesta, a tek tog dana kada je došao Real Madrid, čini mi se da je imao više navijača na stadionu nego mi. U ranoj fazi utakmice golom Manuela Alfara smo poveli, ali je veoma brzo došlo do preokreta pogocima Predraga Mijatovića i Klarensa Sedorfa. U posljednjim trenucima prvog dijela poslije odlične akcije sam savladao Bodu Ilgnera, ali nažalost nismo izdržali u nastavku kada je pogodio Raul i bodovi su otišli u Madrid. Postići gol slavnom “kraljevskom klubu”, koji je godinu kasnije ponovo postao prvak Evrope, bilo je nezaboravno iskustvo i sigurno jedan od najljepših trenutaka u mojoj karijeri – sa sjajem u očima prisjetio se tog meča Miljanović.
Kraj karijere i smrt supruge
U Alikanteu je upoznao i ljubav svog života Adorasion Arasil Karbonjel (Dori) sa kojom je poslije nekoliko godina veze stupio u brak, a 2001. godine dobio sina Danijela. Činilo se da je sve idealno, ali…
– Kada sam bio u najboljim fudbalskim godinama morao sam da prekinem karijeru. Desilo se to prilično neočekivano, a razlog je bio visok nivo žive u organizmu. Kako je do toga došlo ni do danas nije u potpunosti razjašnjeno, ali nekoliko mjeseci prije toga sam popravljao zube i to je najvjerovatnije bio razlog tome. Ali eto, zbog te bizarnosti sam prekinuo karijeru mnogo ranije nego što sam planirao. Bio je to za mene strašan udarac, činilo mi se da se srušio sav moj svijet, ali podrška Dori i moje porodice u tim trenucima mi je pomogla da to sve pravaziđem, mada to nije bilo nimalo lako uraditi – sa tugom se sjeća ovaj 50-godišnji trener Banjalučana, koji je fudbalsku karijeru završio 2000. godine u dresu Elfsborga.
Porodica Miljanović je poslije rođenja sina odlučila da se vrati na ove prostore.
– Već sam bio pri kraju trenerske škole, a želja mi je bila da Danijel nauči srpski jezik. Kada je on ima godinu i po došli smo ovamo i za to vrijeme sam kratko trenirao Proleter, Krajinu, pomalo igrao i mali fudbal, najviše na turniru u dvorani “Borik” i činilo mi se da opet sve u životu ide kako treba – istakao je Miljanović.
Međutim, uslijedila je još jedna tragedija u njegovom životu.
– Dok smo živjeli u Banjaluci supruga je osjetila prve simptome bolesti i poslije detaljnih analiza ustanovljeno je da ima tumor na mozgu. Odlučili smo se za povratak u Španiju, dugo je trajala njena borba sa opakom bolešću, ali 2010. godine je preminula. Bio je to za mene, ali i Danijela veliki šok, ali se moralo dalje. Poslije toga sam trenirao tamošnje niželigaše Alfaz del Pi i El Altet, te juniorski tim Elčea – naglasio je Miljanović.
Povratak u Švedsku
Miljanović se sa sinom Danijelom odlučio 2014. godine vratiti u Švedsku.
– Ispala je ponuda da se vratim u Švedsku, u kojoj je Danijel, koji je već znao španski i srpski jezik, i pomalo govorio švedski nastavio školovanje. Po povratku sam prvo trenirao mlađe kategoriji Sirjanske, potom i prvi tim, a zatim i Eskilstunu – rekao je Miljanović.
Početkom 2020. godine pojavila se mogućnost da preuzme Herkules, ali nije želio puno da čeka.
– Naravno da bih volio da se u Alikante vratim kao trener kluba čiji sam dres nekada nosio, ali sve je bilo nekako na dugom štapu. Već je i pandemija virusa korona počela da se širi. Iznenada se pojavila mogućnost da preuzmem Mladost iz Doboja kod Kaknja i tako je i bilo. Nisam baš bio veliki poznavalac fudbalskih prilika u BiH, ali sam površno pratio dešavanja. Iako je to bilo za mene sve prilično novo dobro sam se snašao. Nažalost desilo se to što se desilo, Mladost je administrativnim putem ostala bez elite pa sam odlučio da odem. Nisam bio dugo bez posla. Prihvatio sam poziv da preuzmem mlađe kategorije Borca. Većina trenera to ne bi prihvatila, ali za mene je svaki posao gotovo isti. Uvijek sam se držao parole da je bolje stalno raditi, nego praviti duge pauze, jer onda brzo budeš zaboravljen. Nisam se dugo zadržao među juniorima, preuzeo sam prvi tim i nadam se da ćemo uspjeti da ostvarimo sve ono što je planirano za ovu sezonu. Još jedan izlazak na međunarodnu scenu je prioritet, a najveći rivali Borcu u borbi za sam vrh tabele uz Zrinjski i Tuzla siti biće sigurno Sarajevo, pa i Velež – dodao je na kraju Miljanović, koji je u sedam utakmica na klupi Borca zabilježio četiri pobjede i tri remija.
Sin
Sin Nemanje Miljanovića 20-godišnji Danijel takođe je fudbaler. Igra na poziciji desnog veznog i desnog beka, a prošao je mlađe kategorije Elfsborga i nosio dres Eskilstune u Švedskoj. Prošle sezone bio je član Mladosti iz Doboja kod Kaknja, a sada igra za prvoligaša Srpske Ljubić iz Prnjavora.
– Teško je reći koliko će napraviti u karijeri. Riječ je o školovanom igraču, koji želi da napreduje. Iako nisam od roditelja koji vole puno da pametuju, uvijek posluša moj savjet. Na terenu je uvijek pravi profesionalac i to mu je možda jedna od najjačih osobina – rekao je Nemanja Miljanović.
Nekad i sad
U doba dok je igrao veoma mali broj fudbalera je nastupao poslije 35 godine. Sada ih je sve više.
– Bilo ih je i tada, ali su se mogli nabrojati na prste. Jedan od onih iz mog vremena je sigurno Miroslav Đukić. Sada ih je sve više jer je fudbal uznapredovao u svim segmentima. Ono što je evidentno je da u poznim godinama igraju i velike zvijezde. Razloga za to je mnogo, ali je jasno da je napredak nauke tome mnogo kumovao – istakao je Miljanović.
Karakter
Bez obzira na kretanje rezultata Nemanja Miljanović prilično mirno prati dešavanja na terenu tokom utakmice.
– To je jednostavno stvar karaktera, a ne nešto što sam pokupio u Švedskoj i Španiji. Smatram da je mnogo bolje da sve to mirno posmatram, nego da nekada u žaru borbe zagalamim bez potrebe, jer gotovo je nemoguće sve upratiti u tim trenucima – naglasio je Miljanović.
4 Comments