Životna priča Viktora Kupljenika 60 godina nakon prvog skoka: Padobranom sletio u punčevo dvorište

Kada je 11. juna 1962. godine izveo prvi skok sa padobranom Viktor Kupljenik nije ni slutio da će mu ta mladalačka želja obilježiti život i biti ono po čemu će njegovo ime postati prepoznatljivo ne samo u bivšoj Jugoslaviji, već i u cijelom svijetu. Bila je to ljubav na prvi pogled, ali i ljubav za cijeli život.

Od tada je prošlo punih šest decenija, a Kupljenik, koji je 1. juna napunio 79 godina sa osmijehom na licu sjeća se početaka. Rođen je u Ljubljani 1943. godine i poslije završene srednje vojne škole za radarskog tehničara prekomandovan je u Banjaluku, gdje je dobio posao u Vojno-remontnom zavodu “Kosmos”.

– Prije dolaska u Banjaluku u Ljubljani sam branio za jedan vojni rukometni klub, koji se takođe zvao Borac. Logično je bilo da se oprobam i na golu banjalučkog. Tadašnji trener Vojo Misavljević me je poslije jednog treninga očinski zagrlio i rekao: “Mali, vidim da grizeš na treningu. Daješ se sto odsto, ali… Znaš, Viktore, za golmana su potrebni viši, korpulentniji momci koji mogu pokriti gol. Ti si mali, ni petinu gola da pokriješ. Golove će ti kroz uši zabijati. Batali ti rukomet. Lati se bilo kog drugog sporta. Uspjećeš” – prisjeća se Kupljenik.

I baš tog proljeća 1961. godine vidio je oglas da Aero-klub “Rudi Čajavec” upisuje kandidate za padobrance.

– Pomislio sam da mi niko neće moći reći: “Batali to, mali si rastom”. Upisao sam se u klub, a svojima u Ljubljani to nisam smio ni reći. Nije prošlo dugo vremena i iskoristio sam priliku da kod nastavnika Mladena Biberčića napravim prvi skok na aerodromu u Zalužanima. Njega se sjećam i danas i to je nešto što se ne može opisati. Tako je počela moja vazduhoplovna karijera – nastavio je Kupljenik.

U toku padobranske karijere napravio je 6.134 skoka, bio profesionalni pilot sa 1.300 časova naleta. Bio je višestruki prvak BiH, tri puta državni prvak Jugoslavije u figurama na cilju i u generalnom plasmanu, što je u ono vrijeme bilo izuzetno teško, jer je konkurencija bila velika, od Slovenije do Makedonije. Od sportskih dostignuća najveći rezultat mu je srebrna medalja za reprezentaciju Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1970. na Bledu, a ovog uspjeha i danas se rado prisjeća.

– Ispred nas je bila Čehoslovačka, a iza nas Kanada, pa padobranske velesile: Sovjetski Savez, SAD, Francuska, Italija, Njemačka, Poljska… U selekciji su, osim mene, bili i Milan Dimić iz Zrenjanina, Dragoljub Dragović iz Podgorice, Josip Bušić iz Niša i Stefan Besjak sa Bleda, a rezerva je bio Momčilo Savić iz Beograda – prisjetio se Viktor zlatnih trenutaka.

Već 1963. godine bio je dio tima koji je u Vršcu postavio svjetski rekord u disciplini 2.000 metara sa zadrškom od 30 sekundi. Tri godine kasnije oborio je svjetski rekord (četiri skakača) u noćnim skokovima na cilj, a to mu donijelo i ulazak na listu besmrtnih u izboru “Glasa Srpske”, jer je proglašen za najboljeg sportistu Bosanske Krajine. Poslije toga još četiri puta je svrstavan među najbolje sportiste Bosanske Krajine: 1967. (peta pozicija), 1969. (sedmi), 1975. (osmi) i 1979. (treći).

– To su možda i jedna od najljepših priznanja u mojoj sportskoj karijeri, nešto što se ne zaboravlja za čitav život. Ponosan sam što sam se našao na toj besmrtnoj listi, na kojoj su kasnije 1989. godine bili i moja kćerka Diana, a 1991. godine i zet Josip Popović. Oboje kao padobranci. Ponosan sam i što sam na svoju kćerku prenio ljubav prema padobranstvu, jer je ona do sada imala više od 1.600 skokova. Ponosan sam i na zeta Josipa, koji je skočio više od 3.500 puta. I moj sin Igor je upisao nešto više od 100 skokova, ali je on kasno počeo da se bavi padobranstvom  – nastavio je Kupljenik, koji je  gotovo bio redovan gost posljednjih godina na završnim manifestacijama “Izbora 10 najboljih sportista Republike Srpske”.

Dobitnik je brojnih sportskih i društvena priznanja od kojih se ističu Orden zasluga za narod sa srebrenom zvijezdom, Aprilska nagrada, Oktobarska nagrada grada Niša. Osvajao je medalje gdje god je stigao, a po njegovim riječima u karijeri ih je bilo 205.

– Bio sam prvak BiH, prvak Srbije, prvak Jugoslavije, vicešampion svijeta, ali nikada prvak Slovenije u kojoj sam rođen. Čak mogu da se pohvalim da sam jedini Slovenac koji je bio šampion Srbije. Bilo je to 1974. godine u Nišu kada sam bio na službi u tom gradu – rekao je Kupljenik.

Prisjetio se jedne zgode kada se jednog dana zadržao zbog posla u Prijedoru.

– Još ranije sam se dogovorio sa suprugom da se nađemo u Trapistima poslijepodne. Zadržao sam se na poslu, a do sastanka je bilo još samo 30 minuta. Zamolio sam kolegu pilota da mi pomogne. Podigao je avion i kada smo nadlijetali iznad Trapista iskočio sam sa padobranom. Svi su bili zabezeknuti. Moj punac, pokoj mu duši, bio je oduševljen. Bilo mu je o neopisivo drago što mu je zet padobranom skočio tik pored kuće – rekao je Kupljenik.

Kada je došao u Banjaluku 1961. godine nije ni slutio da će to postati grad koji će mu obilježiti život, grad u kome će stvoriti porodicu i grad koji možda i više voli od rodne Ljubljane.

– Za Banjaluku me mnogo toga veže. To je grad moje mladosti i mjesto kojem sam posvetio više od tri decenije života. Mjesto u kojem sa upoznao pokojnu suprugu Fatimu, koja je bila izuzetno vrijedna žena. Naučili smo da se poštujemo i volimo i ona je bila moj najvjerniji navijač na takmičenjima. Čovjek koji se bavi vazduhoplovstvom, a ima uređenu situaciju u porodici, daleko mu je lakše, ne brine se, a ja sam sve to imao. U Banjaluci sam postao otac kćerke Diane i sina Igora. Mnogo puta sam se napio Vrbasa. A onaj ko popije vodu iz ove bistre rijeke, ne može da je ne voli i da je zaboravi dok je živ – sa sjetom se prisjeća Kupljenik ljepših i srećnijih vremena.

Teško je podnio raspad bivše Jugoslavije, a pogotovo napuštanje Banjaluke 1994. godine. Vratio se u Ljubljanu i ostao čvrsto vezan uz padobranstvo i ljude iz ovog sporta. I tada je imao neprijatnosti, jer su ga u rodnoj Sloveniji smatrali srpskim špijunom, a u Banjaluci da “radi za Slovence”.

– To su vremena, kojih ne želim da se sjećam i nerado pričam o njima. Tamo sam nekih 12 godina radio kao pilot profesionalac i držao turističku turu Bled-Bohinj-Triglav. Poslije toga smo se supruga i ja vratili prvo u Prijedor, a potom u Banjaluku. Nažalost ona je preminula prošle godine poslije više od pet i po decenija skladnog i više nego lijepog braka.  Poslije toga odlučio sam da ostanem u Banjaluci. Dane provodim u Domu penzionera na obali Vrbasa. Imam stvarno više nego dobar tretman, kao i svi ostali, ali i priliku da u ovim poznim godinama vrijeme provodim u društvu baveći se raznim aktivnostima – dodao je na kraju Kupljenik, koji će ostati upamćen kao prvi padobranac u bivšoj Jugoslaviji koji je ostvario 5.000 skokova.

Nezgode

Viktor Kupljenik nikada u profesionalnoj karijeri nije lomio nogu ili ruku, ali je nekim čudom ostao živ kada je na “kuriru”, kojim je pilotirao, otpala elisa.

– Sva sreća, pa se avion nije zapalio. Uspio sam nekako da ateriram. Ma, udario sam nosom aviona u zemlju. Čak 16 puta mi se nije otvorio glavni padobran. Ni u jednom slučaju nije bilo “gusto”, jer bih aktivirao pomoćni padobran i bezbjedno se prizemljio. Ovo sa “kurirom” je moglo biti pogubno – prisjetio se Kupljenik.

Tito i Naser

Prisjetio se ovaj padobranski as i jednog “političkog” skoka i to, na Tjentištu.

– Bilo je to na Sutjesci, kada je Josip Broz Tito otvarao monumentalni spomenik. Njegov gost je bio predsjednik Egipta Gamal Abdel Naser. Spustio sam jugoslovensku trobojku “sa neba”. Tito i Naser su mi aplaudirali sa osmijehom na licima. To je doživljaj koji se ne zaboravlja – prisjeća se Kupljenik.