FUDBALREGION

NIJE SAMO DO TRENERA Ovo nije klub koji partizanovci žele

U noć, 26. majskog dana 2022, Partizan je prosuo sve. Propustili su sada već „večito drugi“, crno-beli, da osvoje drugi domaći trofej, ostali bez trenera, potvrdili opšte mjesto da aktuelni tim ima ozbiljne limite… I zakucali u zid, iza kojeg se već izlila rijeka ozbiljnih problema.

Odlazak Aleksandra Stanojevića, u buri emocija i skandaloznih postupaka poslije finalne kup utakmice, najbolji je lakmus papir dubioze Partizanovog kolektiva. Nikako spoljnih faktora i bočnih vjetrova, kako je odlazeći šef struke crno-belih uporno ponavljao ovog proljeća, već nesposobnosti postojeće garniture vlastodržaca u Humskoj da klub ponosnog imena izbavi iz aktuelnog jada.

Kojem se, evo, polako bliži decenija.

Znaju valjda i usputni pratioci domaćih fudbalskih dešavanja da Partizanov problem, barem u posljednjih 20 mjeseci, nije spočitan u madatu trenera. Uspio je Aleksandar Stanojević da crno-belima vrati dignitet i sačuva integritet u surovim danima jeftino rasprodavanog ugleda. Vratio klupsko ime u Evropu, borio se do posljednjeg kola sa Crvenom zvezdom, napokon, u oba finalna susreta izgubio trofej od najljućeg i priznao je to sam Stanojević, igrački kompletnijeg rivala.

O tim činjenicama nema zbora…

Mijenjali su se i posljednjih godina treneri u Humskoj, Savo Milošević, Zoran Mirković, Miroslav Đukić, prije šampionske 2017. i Marka Nikolića, Ivan Tomić, Ljubinko Drulović i Zoran Milinković. I svi su nosili teret poljuljanog kluba, nespremnog da se suoči sa problemima i realnošću. Možda i surovom istinom da Partizan vode ljudi od poverenja – u misiji „večito drugi“.

Zna to dobro i Aleksandar Stanojević, iako nijednom rječju u drugom mandatu, nije htio da dotakne misiju rukovodećeg kadra u Humskoj. Imao je pravo kao trener od imena, možda i obavezu prema armiji iskrenih partizanovaca, ali… Odlučio je da usamljen vodi diplomatske bitke, uz tek po koju mlaku podršku direktora Miloša Vazure, ili predsjednika Milorada Vučelića. Kurtoaziju, ispod granica dobrog ukusa.

I na kraju morao da plati „sindrom izgubljenog kluba“, kakav je danas Partizan.

U danima brzim, tek završene i sezone skoro na vratima, crno-beli će morati opet u potragu za trenerom. Ešalon stručnjaka od imena i interiteta, stasao pod skutima u Humskoj, daleko je danas od Partizana. Nerealan je povratak Marka Nikolića, ne pominju se ni Vladimir Ivić, Veljko Paunović… Danas, njihova priča sa Partizanom, ima dodirnih tačaka samo u memoarskim pričama i prisjećanjima na ljepša vremena. Prohujala s vihorom.

Imao je Branko Ćopić lijepu sintagmu za dane odrastanja, nestašluke, naivnost i sazrevanje – „magareće godine“. Sve prožete humorom. Partizanov aktuelni trenutak daleko je od humorističnih priča. Breme problema dobuje mnogo jače od zime 2015. i dolaska i sada vodeće garniture rukovodilaca u Humsku. Tada je Marko Nikolić odbio ruku vještačkog kompromisa sa čelnicima i jasno poručio:

– Pričaću šta hoću, neću da statiram u Partizanu.

Nepunih sedam i po godina kasnije, Aleksandar Stanojević odlazi razočaran, bez riječi. Možda i danas, kad je već bivši, spreman da prizna – ovo nije Partizan, kakav želi da vidi.

Najodgovorniji, direktor Miloš Vazura, predsjednik Milorad Vučelić i sportski direktor Ivica Iliev, bez dilema, ostaju u Humskoj… sportklub.rs

Prikaži Više

POVEZANI ČLANCI

2 Comments

  1. Povratni ping: why not look here
Back to top button