Mirko Vučinić. Kada to ime pomenete na ovim našim prostorima, svi odmah pomisle na onaj baraž meč kvalifikacija za Evropsko prvenstvo mladih reprezentacija iz 2006. godine, kada su na Marakani igrali Srbija i Crna Gora protiv Hrvatske u kojem je crnogorski napadač postigao tri gola. Bio je to savršen het-trik, lijevom, desnom nogom i glavom. Da je samo tih devedeset minuta odigrao u karijeri, bilo bi dovoljno, zauvijek.
Upravo je stasiti Nikšićanin bio gost večerašnjeg izdanja emisije Moja priča, banjalučke Elta televizije.
Karijeru je započeo u fudbalskom klubu Sutjeska iz Nikšića, i u prvom timu zaigrao kada je imao 16 godina i 1 dan. Mirko Vučinić je na debiju postigao pogodak. To su primijetili u Lećeu. U Italiju je došao 1999. godine u Leće gde je igrao punih pet sezona, i odigrao 111 utakmica i postigao 34 gola.
– Otkrio me je Bruno Konti sa Sardinije, koji je kontaktirao sa Pantelom Korvinom, direktorom Lećea. Primijetili su me na nekom tirniru, igrao sam sa reprezentacijom na Sardiniji. Onda su došli u Crnu Goru da me vide, igrale su Sutjeska i Zeta. Ja sam bio najgori na terenu, ali bukvalno najgori. Međutim, njima se nešto svidjelo i kupili su me, otkriva Vučinić.
Rad sa Zdenjekom Zemanom, koji je tada bio trener u Lećeu bio je poprilično težak za mladog Vučinića.
– Ne da je bilo teško, nego najteže. Mnogo traži od svojih igrača i potroši ih. Međutim, to ti se sve vrati na terenu, pogotovo nama napadačima. Moram ipak da kažem dok sam sarađivao sa njim, dok sam bio njegov igrač, on je mene “mazio”, jer ja samnajmanje trenirao kod njega?! Tačno mi je našao “žicu”. Kod njega sam najviše davao na terenu, najviše golova dao, naviše trčao…Kako? To sam Bog zna, uz osmijeh priznaje Vučinić.
U Romu je Mirko Vučinić stigao 2006. na pozajmicu iz Lećea za 3,5 miliona evra. Nakon jednogodišnje pozajmice i dobrih igara te godine, uprava Rome je odlučila da otkupi njegov ugovor vredan 7,5 miliona eura. Sa Romom je osvojio dva Kupa Italije (2007. i 2008.) i jedan Superkup (2008). U Rimu je igrao sa Frančeskom Totijem. On je tamo božanstvo. I ne samo u Rimu, nego u celoj Italiji.
– Gledajte, Totija malo ko može da vidi u gradu. On kada izađe, ludnica. Ne pamtim kada je izašao u centar grada. Čak sam čitao jednu njegovu izjavu, gdje se našalio, kako mu je dobro došao Kovid, jer može da prošeta svoji gradom, jer mora da stavi masku, tako da malo ko može da ga prepozna. Mada, čisto sumnjam da njega neko nije prepoznao, rekao je Vučinić.
Mirkova iskustva sa navijačima, slikanju…
– Sve prija dok si mlad, sve dok te ne počnu vući stalno za rukav, jer te grle…Italijani ne znaju da zagrle, oni te bukvalno uhvate u “grif”…Malo ti sve to unosi i nervozu. Sjećam se jednom sam ušao u Luj Vitonov butik i morao sam da izađem na sporedna vrata, koliko se okupilo ljudi ispred butika, ispričao je Nikšićanin jednu anegdotu.
O Juventusu, Konteu?
– Juventus je najveći klub u Italiji. Konte je inače iz Lećea, dobro me je poznavao, pratio…On je insistirao na mom dolasku. Inače smo dobri prijatelji. Napravili smo taj čuveni niz titula.
Niklas Bendtner?
– On je pozitivac. Malo više čudan. Kako je samo dolazio obučen na trening, sa onim šeširom, kao da je lord, sa špicastim, lakovanim cipelama, koje smo kačili na luster u svlačionicu, kazao je Vučinić.
Mirko je u julu 2014. prešao je u redove Al Džazire iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Sa timom iz Abu Dabija potpisao je ugovor na tri godine.
– To mi je najbolji period u životu, ne samo sa finansijke strane, nego zbog načina života. Osjećaš se sigurno. Imaš najbolje restorane, butike, kvalitetno trošiš svoje vrijeme. Tada sam volio da igram golf, tamo imaš najbolje terene. Tamo je sve skupo i luksuzno, ali stvarno šta nudi taj Abu Dabi, to je nevjerovatno. Ti klubovi imaju sve, autobus je kao svemirski brod. Jednom smo avionom išli na neke pripreme u Evropu. Kada sam ušao u taj avion i vidjeo to, pa to nije avion, to je hotel, zgrada…Sjedišta kao da su kreveti. Drugačije žive, treniraju, nema tu tenzije, naglašava Vučinić.
Igrajući u Al Džaziri, doživio tešku povredu koljena?
– Glupo sam se povrijedio, uklizao sam da spasim jednu loptu u 93. minutu. Nisam tako trčao u Romi i Juventusu, da spasim takve lopte…
O kultnom meču protiv Hrvatske?
– Bila je dobra utakmica. Prije utakmice novinari su pisali te hoću igrati, te neću, onda mi je malo to i zasmetalo, možda mi je zbog toga proradio taj naš balkanski mentalitet da pokažem, ko sam i šta sam, rekao je Vučinić.
O kultnoj izjavi: “Do 30. godine praktično nisam trenirao. Od 30. sam počeo malo više.”
– Od 30. godine sam počeo da treniram. Igrao sam u Romi, stalno smo imali utakmice, jedan dan je masaža, drugi dan boli koljeno, sljedeći dan je dan pred utakmicu, pa malo izađem, pa onda izađem i igram. Ima jedna anegdota za Paola Bertelija, kondicionog trenera iz Rome i Juvenusa. Zajedno smo došli u Juve. Poslije jedno šest mjeseci i on meni kaže: “Mirko, ti si za ovih šest mjeseci u Juventusu odradio više treninga nego za šest godina u Rimu” (smijeh).
Neostvarena želja – Zvezda?
– Prije odlaska u Italiju nijedan klub iz naše zemlje me nije zavo, pa ni Zvezda. Poslije se Zvezda interesovala. Pričao sam sa Terzićem. Imao sam povrijeđeno koljeno. Imao sam tad i klub, a on me je pitao samo da li ja želim, da ostalo nije problem. Nije problem bila moja želja da igram u Zvezdi. Nema tog igrača sa naših prostora koji ne bi volio da igra u Zvezdi, jer svi znamo ko je Zvezda. Međutim, ja se nisam osjećao dobro, nisam mogao. Bilo bi ružno sa moje strane da odem u Zvezdu u takvom psiho-fizičkom stanju. Čak me je po isteku ugovora u Al Džaziri zvao i Leće. Međutim, nisam otišao iz poštovanja, jer nisam takav čovjek da odem a ne mogu ništa da dam, iskreno je priznao Vučinić.
Dejo Savićević je idol Mirka Vučinića. Jel on jedini bolji od Mirka?
– Ima njih mnogo, ali Dejo je nešto specifično, jedinstveno, zaključio je Vučinić.
Kompletan intervju sa Mirkom Vučinićem pogledajte u linku ispod.
