Luka jović o Mundijalu “Pozitivan rezultat s Brazilom može da nas podigne, Švajcarcima vraćamo troduplo”

Prelazak iz Real Madrida u Fjorentinu, poslije svega sto je prošao posljednjih godina, mogla bi da bude odskočna daska u karijeri Luke Jovića.

Dosta toga zavisi od Svjetskog prvenstva, naravno, pa baš to je bila tema razgovora sa sjajnim 24-godišnjim napadačem. I to u Firenci.

Sportal je obišao srpske reprezentativce u Italiji, a Luka ih je zajedno s Nikolom Milenkovićem i Aleksom Terzićem dočekao na terenu Sportskog centra Fjorentine.

– Hvala vama što ste nas posjetili – uzvratio je Luka na naše hvala što nas je ugostio tog dana.

A taj dan je bio poseban – uslijedio je poslije njegova dva gola Bašakheširu za ovjeru plasmana Fjorentine u nokaut fazu Lige Evrope.

– Sve ste vidjeli – Pronalazim formu i to je ono što me raduje. Znao sam da će to biti gore-dole, gore-dole, ali sam i vjerovao i naravno i dalje vjerujem da ću biti sve bolji i bolji. Do Mundijala – najbolji (osmijeh). Ide se ka tome.

Pomenuli smo golove u Ligi Evrope, ali tu su i golovi u Seriji A. Onaj protiv Intera bila je potvrda da je povreda prošlost.

– Taj gol mi je posebno drag, jer je uslijedio iz srpske akcije. Terzić je izveo korner, Milenković glavom spustio loptu, a ja zatresao mrežu.

Sve si nas obradovao tada, ali i sve si nas uplašio na meču prije toga kada si u 7. minutu s bolnom grimasom napustio teren. Je si li pomislio da ćeš propustiti Mundijal?

– Vjerujte, uplašio sam i samog sebe. Svašta mi je prošlo kroz glavu dok sam s bolovima odlazio ka klupi. Svjetsko prvenstvo. Srećom, pokazalo se da nije bilo ništa strašno i eto brzo sam se vratio. Vidite i sami kako (osmijeh).

Povreda je, srećom, prošlost. A kakva je budućnost? Mundijal je bliska budućnost.

– Nadam se najboljem.

Prije mjesec dana vas je posjetio selektor Stojković. Ajd da otkrijemo neku anegdotu ili detalje druženja.

– Bio je sa svojim pomoćnikom Bratislavom Živkovićem. Njega znam dugo godina, bio mi je trener u pionirima Zvezde. On je velikim dijelom zaslužan za moju karijeru. Naravno, prisjetili smo se nekih dešavanja iz tog perioda, mada smo veći dio vremena pričali o reprezentaciji, logično.

Koliko ti znači takva podrška selektora? Čini se da nijedan trener dosad, izuzev Radomira Antića, nije toliko obilazio igrače i pričao s njima kao drug, brat.

– Sigurno da znači. Kada znate da selektor dolazi na utakmicu, odmah je drugačiji pristup i želja veća. Pogotovo u momentima pred Svjetsko prvenstvo. Nadam se da će nam dolaziti i ubuduće (osmijeh).

Šta to krasi reprezentaciju, pa konačno igra fudbal iz top klase? Da li veličina selektora, zrelost igrača ili nešto treće, četvrto ili sve to zajedno?

– Sve zajedno. Činjenica je da smo svi iskusniji u odnosu na prošli Mundijal, recimo. Ali mnogo je i do selektora, sistema rada, atmosfera, energije koju trenutno svi mi vidljivo imamo.

Da pomenemo i porodicu, je su li sinovi počeli da shvataju ko im je i šta otac? Najmlađa dvojica sigurno nisu, a najstariji?

– Oni su posebna motivacija za sve u životu. Veliku energiju dobijam od njih i od Sofije.

Često si na meti onih vječitih kritičara, ali ih često i ućutkaš. Svaki put kad se oglase ti daš gol. Koliko pratiš komentare, društvene mreže? To je, recimo, Dejana Stankovića opterećivalo, ne samo dok je bio igrač, već i sad kao trener.

– Često je blaga reč. Stalno sam na meti kritičara (osmeh). Ali ne obazirem se više. Eto, primjetili ste, odgovorim im na terenu, to je dovoljno. Imam 24 godine i itekako sam ostvaren u životu. A oni?

Za koji dan počinje Mundijal, šta želiš, a šta očekuješ od Svjetskog prvenstva? Mnogi vide Srbiju u četvrtfinalu, polufinalu. Je l opterećuje takav optimizam ili je to stvarno realnost?

– Kad ide dobro, logično je i da su očekivanja velika. Osećamo podršku nacije i iskreno se nadam da nećemo iznevjeriti nikoga.

Brazil prvi rival – prvo pa muško. Igrao si protiv njih na Mundijalu 2018. Jesu jaki, možda i favoriti za osvajanje, ali jaka je i Srbija.

– Sviđa mi se što prvu utakmicu igramo s njima, jer pozitivan rezultat može posebno da nas uzdigne.

Vjeruješ u pozitivan rezultat?

– Naravno. Uvek.

Koja ti je prva asocijacija na Brazil?

– Doktor Sokratis (osmijeh).

S kim si razmenio dres poslije onog meča s Brazilom? Da li uopšte skupljaš dresove poput mnogih fudbalera? Evo, Bane Ivanović se skoro pohvalio svojom kolekcijom.

– Nisam mijenjao dres. To mi je bila jedina utakmica na Svjetskom prvenstvu, pa sam dres bacio nekoj porodici na tribinama.

U Fjorentini igraju tri Brazilca. Eto tu ste i vi – trojica Srba. Je l’ se šalite nekad, pričate o Mundijalu?

– Ima peckanja, naravno. Nekako kroz cijelu karijeru me prate Brazilci. U Ajntrahtu, pa u Realu, sada u Fjorentini.

Još jedan rival nam je isti kao u Rusiji, to je Švajcarska. Znamo šta se dešavalo sve na onom meču, je l pravi trenutak da im se vrati istom ili duplom mjerom?

– Troduplom, ne duplom.

Razgovor smo počeli Fjorentinom, pa pričom o klubu i da završimo intervju. Koliko ti znači to što su tu i Aleksa Terzić, Nikola Milenković, bio je i Matija Nastasić.

– Puno mi znači. Oni su tu od mog prvog dana. Interesovanje Fjorentine trajalo je dugo, a oni su bili jedan od razloga zašto sam izabrao baš ovaj klub. Bili smo dobri i prije mog dolaska, sada smo kao porodica. Češće smo zajedno nego sa svojom porodicom. Družimo se i privatno.

Jeste li naučili ostale igrače da pričaju srpski?

– To se podrazumjeva. Kad treba da se opsuje svi progovore srpski (osmijeh).

Fjorentina je na sredini tabele, mnogi su mišljenja da zaslužuje bolju poziciju.

– Imali smo krizu rezultata, sada je sve daleko bolje. Verujem da ćemo nastaviti uzlaznom linijom.

Kakav je život u Firenci, da li imaš vremena za opuštanje u gradu? Kako reaguju Italijani kad te vide negdje?

– Sve je kako treba. A što se tiče Italijana, primjetno nam zavide što smo na Svjetskom prvenstvu, a oni nisu (osmijeh).

Jedan si od rijetkih fudbalera svijeta koji je igrao u tri od pet “liga petica”. Gdje vidiš sebe poslije Fiorentine – mozda u Franucskoj ili Engleskoj?

– Engleska? Teško. Ne volim taj stil fudbala, ali vidjećemo kako se bude odvijala situacija.

Za kraj – skupljaš li Panini sličice? Jesi li zalijepio sebe u album? Ili si to možda prepustio sinu?

– Davno je to prošlo vrijeme. Nekada sam skupljao, sada ne. Ali je svakako lijep osećaj što sam, eto, i ja na sličicama. A sinovi? Još su mali, za sledeće Svjetsko prvenstvo biće spremni sigurno. Eto, nek tada zalijepe tatu u album (osmijeh).

S osmijehom smo počeli razgovor, s osmijehom ga završili, pa neka ga i s osmijehom nastavimo tokom i poslije Svjetskog prvenstva.

(Sportal)