Bila su to nimalo laka vremena za nas u tadašnjoj Jugoslaviji, ali se to u svlačionici Crvene zvezde nikada nije osjetilo. Jednostavno, smo svi na teren izlazili samo sa jednim ciljem, da se protivnik pobijedi i tako je bilo i tog 8. decembra 1991. godine u Tokiju.
Tako je za “Glas Srpske” započeo evociranje uspomena na meč Crvene zvezde i Kolo Kola nekadašnji prvotimac Beograđana Milorad Ratković, koji je samo nekoliko mjeseci ranije nosio dres banjalučkog Borca, a nedugo poslije Tokija preselio se u Španiju, gdje i danas živi i radi.
– Rat je već bjesnio u Hrvatskoj, sve je mirisalo na mnogo veće sukobe i u ostalim krajevima Jugoslavije, ali na nacionalnost niko na “Marakani” nije gledao. Pogotovo mi igrači među sobom. Uvijek je između nas vladalo zajedništvo i naš jedini cilj je bio uspjeh na terenu. Bili smo svjesni da država u kojoj smo rođeni i odrasli polako nestaje. Bilo je sve više nacionalizma i radikalizma, ali za to u svlačionici nismo uopšte marili. Otišli smo u Tokio sa namjerom da pobijedimo Kolo Kolo i u tome smo uspjeli – rekao je na početku Ratković.
Na Olimpijskom stadionu dočekao ih je predivan ambijent i 60.000 gledalaca, koji su se tu našli sa željom da saznaju ko će biti klupski šampion svijeta za 1991. godinu.
– Bila je to stvarno grandiozna predstava u kojoj je ulog bio ogroman. Nasuprot sebe smo imali najbolju ekipu Južne Amerike koja je u finalu tada pobijedila Boku juniors, a u finalu tada moćnu paragvajsku ekipu, Olimpiju iz Asunsiona. Međutim, znali smo koliko vrijedimo i izašli smo na teren sa željom da i ovaj zadatak uspješno privedemo kraju – nastavio je Ratković.
Tada najmlađi prvotimac “crveno-bijelih” Vladimir Jugović načeo je Čileance u 19, potom dao drugi gol u 58, da bi sve to začinio Darko Pančev trećim golom u 72. minutu.
– Nije bilo nimalo lako, jer se rival pokazao kao jako kompaktna ekipa sa sjajnim pojedincima, ali se na kraju ispostavilo da smo mi ipak kompletniji tim. Velikom borbenošću, sjajnom igrom u odbrani uspjeli smo da u ranoj fazi utakmice povedemo poslije odlične dijagonale Dejana Savićevića iza leđa odbrane rivala. Donekle nas je poremetilo njegovo isključenje u 42. minutu. Jednostavno, nije više mogao da istrpi provokacije jednog igrača Kolo Kola koji je imao striktan zadatak da igra “flastera” i bukvalno mu je bio stalno na leđima – rekao je Ratković.
U svlačionici na poluvremenu dogovor sa trenerom Vladicom Popovićem i zaključak da ni igrač manje neće poremetiti planove da se iz Tokija vrate sa peharom.
– Ni u jednom trenutku to se nije osjetilo na terenu. Nismo sumnjali da ćemo dobro odigrati odbranu, bili smo dobro poziciono postavljeni i jednostavno smo vjerovali u pobjedu. Ginuli smo jedan za drugog na terenu i znali smo da će Čileanci, kako utakmica bude odmicala, biti sve nervozniji, što će nam omogućiti da igramo lakše iako smo brojčano oslabljeni. To se ubrzo isplatilo. Jugović je prozreo namjeru Duška Radinovića i poslije pokušaja Darka Pančeva našao se na pravom mjestu, što je rezultiralo drugim golom. Poslije toga njihov trener Mirko Jozić je bacio sve karte u napad, što nam je omogućilo da se uz sjajnu odbranu brzo transformišemo u fazi kontranapada i tako je došlo do trećeg gola. Akcija je krenula od mene, potom je Radinović uposlio Sinišu Mihajlovića, a ovaj Pančeva, koji je bio neumoljiv – vjerno je opisao svaki pogodak Ratković.
Na kraju utakmice počelo je veliko slavlje u Tokiju.
– Da smo svi još vjerovali u taj jugoslovenski faktor, najbolje govori činjenica da smo na terenu bili sa zastavom koja je imala petokraku. Moram odmah da kažem da je među gledaocima na stadionu bilo nekoliko hiljada navijača Crvene zvezde i to iz svih krajeva bivše države. Po povratku u Beograd naši navijači su nas dočekali već na aerodromu, a potom su kolone automobila išle za našim autobusom i bila je to scena koja se ne zaboravlja – istakao je Ratković.
Smatra da bi tadašnja generacija Crvene zvezde, iako u njoj više nije bilo Roberta Prosinečkog, Refika Šabanadžovića, Slobodana Marovića, Stevana Stojanovića i Dragiše Binića, bez problema odbranila titulu prvaka Evrope.
– Prošli smo lako prva dva rivala, ali smo bili onemogućeni zbog sankcija prema Jugoslaviji da domaće utakmice igramo na “Marakani”. Rivale u grupnoj fazi smo dočekivali u Budimpešti, Segedinu i Sofiji. Ubijeđen sam da bismo dobili taj odlučujući meč protiv Sampdorije, koji smo igrali u Bugarskoj, na “Marakani” posmatralo 100.000 ljudi. Međutim, ovako smo izgubili od Italijana sa 1:3 iako smo poveli. Tada je Sampdorija predvođena Vujadinom Boškovom sa klupe imala strašnu ekipu u kojoj su najveće zvijezde bili Roberto Manćini, Đanluka Paljuka, Srećko Katanec. Međutim, sve je to sada istorija, koja se ne može vratiti – dodao je na kraju Ratković.
Borac
Milorad Ratković u prvoj polovini 1991. godine igrao je šest mjeseci na pozajmici u Borcu.
– Za Banjaluku i Borac, koji je tada sa klupe vodio Vladica Popović, vežu me i te kako lijepe uspomene. Borac je imao stvarno dobru ekipu koju su predvodili: Damir Špica, Stojan Malbašić, Milorad Bilbija, Anton Jakovljević, Vito Štavljanin, te mlađe snage Mario Mataja, Fuad Šašivarević… i bili smo jako negostoljubiv domaćin i veoma nezgodan gost. Među nama je vladalo veliko drugarstvo, bili smo prava porodica i na terenu i van njega. Nikada neću zaboraviti da su moje dobre igre u dresu Borca bile razlog za povjerenje koje mi je po povratku na “Marakanu” ukazao tadašnji trener Crvene zvezde Popović, koji je u isto vrijeme kada i ja otišao sa Gradskog stadiona u Banjaluci – rekao je Ratković.
Selta
Dobre igre u dresu Crvene zvezde omogućile su Miloradu Ratkoviću da se već u ljeto 1992. godine preseli u Španiju, gdje je šest sezona igrao za Seltu i jednu za Sevilju.
– Od tada živim u Španiji, a po završetku karijere sam ostao da radim u Selti. Sada radim u tehničkom sekretarijatu kluba kao skaut profesionalnog pogona. Bio sam trener svih mlađih kategorija, a od 2009. godine sam u klupskom sekretarijatu – naglasio je Ratković.
One Comment