Novi sportski direktor banjalučkog Borca, Tomislav Ivković bio je gost u emisiji Moja priča, banjalučke Elta televizije. U zanimljivom intervjuu legendarni jugoslovenski golman pričao je o mnogim detaljima iz bogate igračke, ali i trenerske karijere.
Ivković nije imao ni 14 godina kada ga je tadašnji trener “modrih” Zorislav Srebrić priključio prvom timu. U Dinamu je igrao od 1978. do 1982. godine. U matičnom klubu osvojio kup 1980. godine, ali i prvenstvo Jugoslavije 1982. godine.
– Dinamo je imao jako kvalitetne igrače. Cijelu priču je započeo Vlatko Marković kao trener. Bilo je puno kvalitetnih igrača. Mlinarić, Zajec, Krnanjčar, vrlo velika imena i strašni igrači. Ćiro je to na kraju sve složio i vodio na jedan inteligentan, šarmantan način, na svoju šatrologiju i na znanje uspio je motivisati tu ekipu na čudesan način i dovesti do titule šampiona, rekao je Ivković u intervjuu za Elta televiziju i dodao:
– Ćiro tada ne znam ni da li je spavao i jeo. Jeo je samo čokoladu, a nikad ga nisam vidio za stolom da sjedi i jede. Bio je specifičan, imao je specifičan način rada. Oko sebe je okupljao sve, novinare pogotovo. S njima je živio svaki dan. Znao je s njima. On je bio jedan od najvećih šmekera i šatrologa koje sam ja vidio u životu. Sa svakim je znao razgovarati. Za svakog je imao priču. Ćiro je bio mag. Njegove metode ipak nisu mogle dugo trajati. Svagdje je prva godina njegovog rada bila fantastična, da bi ga onda poslije provalili, pa je bilo drugačije. Šteta, jer je zaista specifičan. Moram reći i to da Ćiro i ja nikad nismo bili prijatelji, niti smo bili u normalnim odnosima. Bili smo karakterno slični, dva jaka karaktera, koja su se odbijala jedan od drugog, ali moram da ga respektujem zbog svih tih njegovih rezultata, ali imam svoje mišljenje.
Poslije konflikta sa Ćirom Blaževićem, Tomislav Ivković je otišao u Vinkovce, odnosno Dinamo iz kojeg je 1983. godine prešao u Crvenu zvezdu. Bio je to jedan od najbolje odrađenih prelaznih rokova na Marakani, jer su pored Ivkovića u redove crveno-bijelih stigli i Elsner, Mrkela, Banković, ali i Banjalučanin Slobodan Karalić.
– Da, moj Slobo…Kad sam čuo da ga nema zaista mi je bilo teško i iznenadilo me je…Družili smo se. Zvali smo ga Car, bio je fantastičan. To je bilo pozitivno ludilo, ali se pokazalo da imena ne čine ekipu, jer smo imali dosta problema, jako loš start. Nije bilo lako napraviti ekipu od toliko novih igrača. U drugom dijelu prvenstva smo se uigrali, sve je leglo kako treba i osvojili smo titulu, istakao je Ivković i podsjetio svoj na debitantski meč protiv Pelistera. Inače prijateljsku utakmicu.
– Kada sam vidio 20 000 ljudi pomislio sam kakav je to klub, kakva veličina kad na takvoj utakmici dođe toliko ljudi. Dolazim iz isto velikog, gospodskog kluba kao što je Dinamo, a onda dolaziš u možda još veći klub i doživiš nešto što nisi mogao ni pomisliti!
Prisjetio se i jedne anegdote. Jesenji dio prvenstva nije baš bio uspješan po crveno-bijele, ali…
– Bio je jedan konobar koji je radio u hotelu gdje sam ja stanovao i on je uvijek meni govorio: „Tomo ne sekiraj se, Zvezda je ko Karl Luis, nema dobar start, ali je uvijek prva na kraju, tako da doće to na svoje.“
Razlike između Dinama i Zvezde?
– Dinamo je najgospodskiji klub u kojem sam igrao, ima taj „štih“, manire, te neke stvari, koje se ne mogu kupiti. Zvezda – organizacija, posloženost kluba, logistika, korak ispred svih! Unaprijed se išlo godinu, dvije uvijek u razmišljanjima i svemu. Klub u u kojem se znalo gdje je mjesto trenerima, igračima, predsjedniku, direktorima, upravi…Već tad su razmišljali kako će osvojiti Kup šampiona, što je možda u tom periodu djelovalo kao utopija, ali oni su poslije našeg poraza od Benfike vidjeli način kako bi mogli doći do trofeja ili finala i poslije nekoliko godina su uspjeli u tome, objasnio je Ivković.
Za reprezentaciju Jugoslavije Tomislav Ivković (1983-91) je odigrao 38 utakmica. Debitovao 30. marta 1983. protiv Rumunije (2:0) u Temišvaru, a posljednji put je stajao na golu “plavih” 4. septembra 1991. protiv Švedske (3:4) u Štokholmu. Bio je prvi golman reprezentacije na SP-u 1990. u Italiji, na kojem je Jugoslavija eliminisana u četvrtfinalu od Argentine (0:0 – nakon izvođenja jedanaesteraca 3:2 za Argentinu, odbranio Maradonin udarac). Isto to je učinio i par mjeseci ranije u meču Kupa UEFA protiv Napolija, igrajući za Sporting iz Lisabona.
– Da, jer sam mu već jednom odbranio. To je čista psihologija. Ja bih volio da je on dao oba puta, a da sam ja pobjedio sa reprezentacijom i klubom. Drugi put nije prihvatio opkladu. Imao je drugih problema, pa nije imao vremena. To je intuicija. Uvijek volim duele protiv velikih, pravih igrača, jer s njima možeš ići „na varanje“. S ovima koji jako šutiraju, imaju tehniku udarca je teže. Sa ovim „prevarantima“ je puno lakše, uz osmijeh priča Ivković.
Novi sportski direktor Borca već je prionuo na posao.
– Ovdje sam sedam dana, gledam, pratim, snimam, dosta toga sam vidio. Poražavajuće je stanje sa infrastrukturom kada je Borac u pitanju. Imamo samo jedan glavni teren i nemamo gdje trenirati, ne računam onaj teren sa vještačkom travom, tamo ne možeš trenirati. Usudio bih se reći da su ovo amaterski uslovi. Ljudi koji vode ovaj klub daju svoj život i sve da bi on bio najbolji u BiH. Da bi se to ostvarilo moraš imati infrastrukturu. Grad je vlasnik i on dozvoljava da ovo propada, ne ulaže se, nisu ovo uslovi za klub koji bi trebao biti u vrhu bh fudbala, kategoričan je Ivković.
Prelazni rok?
– Meni je bitno da Zakarić ostane. Imamo preliminarni dogvor da tako i bude. Moramo se pojačati na krilima brzim igračima da malo dobijemo na toj brzini. Ideje imamo, onog koga dovedemo treba da bude pojačanje, da pravi razliku. Igrači koji su tu, po mom mišljenju mogu i moraju više, nisu još na svom maksimumu, zaključio je novi prvi čovjek sportskog sektora FK Borac.
Kompletan intervju pogledajte u linku ispod.
One Comment