Strahinja Erić spreman za ZOI: Poslije Pekinga ostajem na ulici, nemamo posao i sigurnost

Sa 21 godinom skijaški trkač iz Pala Strahinja Erić spreman je za prvi nastup na Zimskim olimpijskim igrama, a one bi vrlo lako mogle da budu i njegove posljednje, ne zbog njegovog talenta, kvaliteta, voljnog momenta i ambicija, već kako kaže, nemogućnosti da živi od onoga čemu je posvetio cijeli život i što bezuslovno voli.

Zato je spreman da na stazi u Pekingu ostavi sve što ima. Iz uslova u kojima trenira iluzorno je očekivati medalju ili visok plasman, ali sportske ambicije kod ovog upornog momka i te kako postoje.

– Olimpijske igre su nešto o čemu sanjaš cijeli život. Vrh. Cilj do kojeg mnogi ne stignu. Pritisak je ogroman, ali na sreću nisam tip koji imam blokadu. Mnogi upravo zbog toga ne pokažu koliko mogu. Nemam taj problem, pa ću nastojati da se pokažem u najboljem svjetlu, jer sam živio za taj trenutak. Ko zna šta će biti za četiri godine. Dug je to period u ovom sportu u kojem ulažeš mnogo svog novca, želje i volje, a sa druge strane ti se ništa ne vraća. Poslije igara ostajem na cesti, nemam potrebnu sigurnost baš kao ni moje ostale kolege. Nemamo platu, stipendiju, ne živimo od ovoga već trošimo porodične pare. Zato idem u Peking da “umrem”, dam sve od sebe pa ćemo da vidimo za šta će to biti dovoljno i šta će se desiti poslije toga – počeo je priču Erić.

Nastupiće u tri discipline, a najveće nade polaže u sprint koji je na programu 5. februara. Na trci dugoj 1.400 metara učestvovaće oko 140 takmičara, a njegov cilj je plasirati se u prvu polovinu.

– Za samo učešće na igrama treba se namučiti i skupiti bodove. Kada bih završio među 70 to bi za mene bilo ravno osvajanju medalje. Sprint je moja disciplina, nemamo uslove za klasiku, ali ću nastupiti i na trci od 50 kilometara. Iskren da budem, nikada je nisam vozio, ali sam stvarno spreman, treniram po sedam, osam sati dnevno i te dužine bez problema izvezem na treninzima – naglasio je Erić.

Sezonu je počeo na sjajan način osvojivši dva prva mjesta na Zlatiboru, a okušao se i u Svjetskom kupu u kojem je bio kudikamo bolji nego ranije.

– Kada se gledaju bodovi najbolja trka u karijeri mi je ona u Turskoj, ali mislim da je nastup u Italiji gledajući konkurenciju bio najbolji. Na toj trci pobijedio je Francuz Moris Manifa, a ja sam na cilj stigao oko tri i nešto minuta iza njega. Mislim da niko nikada s ovog područja nije bio bliži vrhunskom rezultatu. Imam već određenog iskustva sa Svjetskog kupa koje će mi sigurno pomoći u Pekingu. Kada sam došao prvi put među elitu bukvalno nisam znao gdje sam. Sada je mnogo drugačije, idem kao na svaku drugu trku – rekao je Erić.

Ipak, sve to nije dovoljno da se njegovi problemi kao i problemi mnogih kolega koji se bave individualnim sportovima sistemski riješe. Uglavnom su prepušteni sami sebi, tek sa stihijskom podrškom institucija koja nije ni blizu dovoljna da bi napravili dodatni iskorak za koji su spremni.

– Ne volim da kukam, jer sve ovo što radim radim iz ljubavi. Većina ljudi to nikad ne bi htjela. Mnogi mi kažu da sam lud, pitaju se zašto bacam pare, a svima dajem isti odgovor – kada nešto voliš onda to nema cijenu. Ne mogu da kažem da Ski-savez BiH ne pomaže, daju koliko mogu, ali je veći problem što oni nemaju ni izbliza budžet koji je potreban. Imamo obezbijeđene pripreme i dosta toga je plaćeno, ali nije to dovoljno da bi se napravio neki rezultat. Ko zna koliko je moja porodica uložila novca da dođem do ovoga. Oni praktično rade i zarađuju za mene – naglasio je višestruki šampion Srpske i BiH.

Situacija u svijetu, ali i u okruženju, je mnogo bolja po njegove kolege.

– Takmičari koji su u rangu sa mnom, malo bolji ili lošije imaju plate. Momak iz Rumunije nije vrhunski takmičar, za nijansu je bolji od mene u toku sezone ima 2.500 evra, a ljeti 1.500 evra. Sve ostalo mu je plaćeno, oprema, putovanja, takmičenja. Makedonci su zaposleni u vojsci i policiji. Njihovo je samo da treniraju i trude se da budu što bolji. A posao ih čeka po završetku karijere. Da ne pričam o Italiji ili Rusiji – jasan je Erić.

Potom je rekao još nekoliko iskrenih rečenica.

– Ne treba nama ništa nenormalno. Realno je da mladom takmičaru niko ne može dati milione i čekati da on nešto napravi. Ko zna kako bi to završilo. Ali, bilo bi svima nama mnogo lakše da imamo sigurnost i da ne razmišljamo od dana do dana kako ćemo. Naravno, da se za godinu, dvije ili tri vidi šta smo napravili, da li smo ponašanjem, rezultatima i napretkom opravdali taj novac. Pa, nema nas 50. Na Zimske olimpijske igre iz Srpske idemo samo Sanja Kusmuk i ja. Nadam se da će se nešto promijeniti ne samo zbog mene ili nas iz zimskih sportova, nego zbog mnogih mojih kolega iz drugih sportova koji muče istu muku – zaključio je Erić.

Pomoć šljivovice

Olimpijski tim BiH čini šest takmičara, a put Pekinga će u srijedu. Prtljag ski-trkača neće biti prevelik.

– Iskreno, da nosimo nešto od naše opreme bilo bi smiješno. To što mi imamo iz džepa ispada onima najboljim. Zato smo prinuđeni da se snalazimo na licu mjesta i molimo servisere drugih reprezentacija da nam pomognu. Nerijetko je adut i litar naše šljivovice – pomalo kroz smijeh je naglasio Erić. (Dušan Repija/Glas Srpske)